WMW - Dubrovnik

NašaBankaMorala - uskoro
Grupacija za moralnog čovjeka

S nama imate život bez stresa! S našim Partnerima imate sigurnu kvalitetu i najniže cijene
S nama imate mogućnost ostvariti DODATNU ZARADU svaki dan 30 kuna, minimalno.

Novi detalji oko potresa kojega je Vladimir Putin jednim jedinim potezom uzrokovao sporazumom s Turskom i zašto nikada ne bi trebao oživjeti projekt Južni tok

aputin Europska komisija će 9. prosinca, bez sudjelovanja ruskih predstavnika, razgovarati o projektu izgradnje plinovoda Južni tok. Prema potpredsjedniku za energetiku Europske komisije, Maroš Šefčovič, sastanak je bio unaprijed planiran i "održat će se, unatoč izjavi Rusije o obustavi izgradnje tog projekta".

Bruxelles još uvijek gaji nadu da će Moskva razmotriti odluku o obustavi projekta Južni tok, nakon što se Vladimir Putin u Ankari sastao s turskim predsjednikom Erdoganom. Međutim, odluku Putina su potvrdili i čelnik Gazproma Alexey Miller, a prema njegovim riječima, "povratka u Južni tok neće biti i projekt je zatvoren".

Sada Gazprom namjerava preusmjeriti 63 milijarde kubičnih metara ruskog plina preko Turske i izgraditi novi plinovod ispod Crnog mora. Razgovori između Rusije i Turske o novim projektima će se odvijati narednih dana.

S druge strane, azerbajdžanski mediji su puni naslova "kako se igralo oštro, a postavlja se pitanje je li moguće da Azerbajdžan preuzme kontrolu u ovoj situaciji i Europu opsrkba plinom iz Kaspijskog mora"?

Svi se slažu kako je Gazprom u Turskoj, ne samo obezvrijedio ukrajinski plinski tranzitni sustav, nego je s turskog tržišta izbacio Azerbajdžan. Naime, Gazprom će plinovodom do tursko-grčke granice isporučivati oko 50 milijardi kubičnih metara ruskog plina, što je kudikamo više od onoga što je namjeravao učiniti Baku, a Turskoj će osiguravati dodatnih 14 milijardi m3, potrebnih za njenu energetsku sigurnost.

U tom smislu, poljsko izdanje lista Newsweek piše: "Prije nekoliko dana se britanski petrokemijski div BP pridružio konzorciju u izgradnju plinovoda TANAP. Ovom plinovodu, koji bi za početak trebao isporučivati 16 milijardi kubičnih metara plina iz Azerbejdžana u Tursku, a potom dalje u Europu , a kojem se sada konkurent ruski plinovod "Blue Stream". Međutim, za razliku od Gazproma, TANAP dodijeljena blagoslov od Europske unije. plinovod će biti spreman 2018. godine, a na Zapadu računaju i na ulazak u projekt iranskih ajatolaha, budući da je Iran zajedno s Katarom nedavno počeo proizvodnju na području Sjeverni Pars - najvećeg plinskog polja u svijetu, toliko velikim da bi mogao pokriti europske potrebe za nekoliko desetljeća. Iranci bi željeli prodati svoj plin Europi i to uvjetuju ukidanjem sankcija nametnutih zbog iranskog nuklearnog programa. Pregovori o suspenziji ili ukidanju sankcija u zamjenu za odustajanje od iranskog nuklearnog programa traju još uvijek. "

Činjenica je da je u lipnju Bugarska obustavila pripremne radove na projektu Južni tok, a SAD su tek nedavno ublažile svoj stav o sankcijama protiv Irana i naglasile ulogu Azerbejdžana kao ključne zemlje i "čuvara energenata u Kaspijskom moru".

Turska bi spajanje na TANAP mogla čekati još neko vrijeme. Prema pisanju turskog dnevnog lista Dunya, "po pitanju plinovoda TANAP treba poduzeti važne korake, jer se samo tako može umanjiti potreba za Južnim tokom, kojim Rusija i Gazprom žele ojačati svoju poziciju u Europi, ili barem bitno utjecati na količine i cijene isporučenog plina" .

Što se tiče predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, prema novinama Yeni Safak, "on je odlučio nastaviti takvu politiku prema Rusiji koja će pogodovati njegovim interesima i vidi se da je u potrazi za novim horizontima".

Turska se, unatoč pritisku Zapada, nije pridružila međunarodnim sankcijama protiv Rusije. Zadržala je i drugo mjesto, nakon Njemačke, kao uvoznik ruskog plina, te zajedno s Rusima planira izgradnju prve nuklearne elektrane, a brojne turske tvrtke su dobile nove mogućnosti poslovanja u Rusiji. U isto vrijeme u Ankari djeluju pragmatično i na temelju njihovih nedavnih iskustava u geopolitičkim previranjima, kada je Zapad Turskoj suzio prostor za manevar, pogotovo u svjetlu zbivanja na Bliskom Istoku i borbe protiv "Islamske države", kada je Erdogan bio prisiljen propustiti kroz Tursku oružane snage Massouda Barzania i iračkog Kurdistana. Osim toga, na svojim granicama Turska osjeti rat koji bukti u Iraku i Siriji, dva žarišta koja mogu okončati sve energetske projekte u regiji.

Oslanjajući se na izvore sirovina koje se nalaze u zoni geopolitičke nestabilnosti, bez obzira na političku situaciju, prije svega u Azerbejdžanu i tranzitnu zemlju kao što su Gruzija, vrlo je rizično. Dakle, koraci Turske prema savezu s Rusijom su apsolutno logični i govore o interesu za održavanje stabilne energetske i političke situacije u zemlji.

Teško se ne složiti se s dnevnim listom Today 'Zaman, koji piše "kako će Turska dramatično promijeniti svoju vanjsku politiku i više se neće fokusirati na ulogu glavnog tranzitnog puta za naftu i plin iz Središnje Azije na Zapad koji bi zaobilazio Rusiju."

Putin i Erdogan postupili kao Lenjin i Mustafa Kemal Atatürk 1920.

Moskva i Ankara su pokrenule proces zbližavanja po poznatom scenariju iz vremena Lenjina i Ataturka, kada je 1920. godine sklopljen savez između Rusije i Turske.

Tada se također uspješno igralo na "kartu Baku, Tbilisi i Erevan", i to ne zbog prijateljskih ili savezničkih odnosa Mustafe Kemala ili boljševika u Bakuu, nego se isključivo zbog interesa. Naime, tada se Ataturk približio Moksvi is boljševicima zajedno borio protiv menjševika u Tbilisiju i armenskih nacionalista i socijalista iz Armenske revolucionarne federacije (ARF) *.

Naravno, povijesne paralele, osobito na Bliskom Istoku, uvijek su relativne. U Turskoj je osjetno slabljenje pozicija "kemalista", a Rusija je odavno zaboravila boljševike.

Međutim, Turska danas, koja promovira politički islam, postala je glavna prijetnja Zapadu koji se u ovom slučaju trebao pridružiti Armeniji, no to nije učinio i Erevan je ušao u Euroazijsku ekonomsku uniju. Na taj je način Armenija počela transformirati svoje zategnute odnose s Turskom u odnose perspektivnog partnerstva.

Nije slučajno da se u visokim diplomatskim krugovima u Europi u posljednje vrijeme sve više govori o ugovorima iz Sevresu i Moskve, te Karskom sporazumu, gledajući u Velikom Bliskom Istoku prostor za igru i kontraudar.

U ovom trenutku Azerbajdžan, koji čini jednu pogrešku za drugom, pokazujući na Zapadu svoje alternativne energetske mogućnosti, ispada iz perspektive geopolitičkog scenarija.

Iz svega što se dogodilo proteklih mjeseci, a kulminiralo sporazumom između Moksva i Ankare, jasno je da je Erdogan shvatio kako je bolje okrenuti se drugom geopolitičkom spolu, nego da ugrožava teritorijalni integritet i sigurnost vlastite zemlje.

U tom smislu, Putin i Erdogan su odigrali istu ulogu kao Lenjin i Ataturk 1920. godine. Konačno, pragmatičan političar zna kako dobro iskoristiti ponuđenu priliku.

Putinovo odustajanje od Južnog toka u posljednji trenutak i izbacivanje iz igre Azerbjedžana

Posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Turskoj se ispostavi kao jedna od važnijih pobjeda u sučeljavanju sa Zapadom, a rezultati tog susreta će uskoro utjecati na ravnotežu snaga diljem Bliskog Istoka. Uz plinski i ugovor za proširenje trgovine i gospodarske suradnje između dviju zemalja, namjera je i da se bilateralna trgovina poveća na 100 milijardi dolara, ali se najvažnije krije u prethodnim bilateralnim susretima i dogovorima azerbejdžasnkog predsjednika Ilhama Aliyeva, koji je pokušao čak i dovršeni Južni tok potpuno obezvrijediti sklapanjem sporazuma sa zemljama Središnje Azije, koje bi kroz Tursku kasnije "Europu plinom opskrbivale barem slijedećih sto godina". Osim što je sad plan Azerbejdžana u potpunost propao, jasno je da Rusija neće odustati od novog projekta i davanja Turskoj ključne uloge u energetskoj sigurnosti jugoistočne Europe. Da Putin nije tako postupio, čak i da Europska komisija nije kočila projekt Južni tok, on po dovršetku ne bi imao nikakav, ili barem ne toliko značaj koliki ima sada s promjenjenom trasom i uključenjem Turske u igru.

Ovdje treba podsjetiti da je početkom studenog Turks predsjednik Recep Tayyip Erdogan posjetio Ashgabat, gdje je lobirao za projekta kojim bi i pliniz Turkmenistana išao preko plinovda TANAP do tržišta Europe. Tada je naglasio važnu ulogu svoje zemlje u transportu plina iz Azerbejdžana i Turkmenistana na Zapad. Potom su dvije državne tvrtke - Turkmengaz i turski Atagaz - potpisali okvirni ugovor, a uvjeti su ostali nepoznati. Kasnije su turski i azerbajdžanski dužnosnici najavili strategiju za dominacijom energetskim čvorištem na putu iz Središnje Azije u Europu, a to je trebao biti TANAP, unatoč sporazumima skupine "kaspijskih zemalja" s nedavnog summita u Astrahanu. U tu svrhu je predsjednik Azerbejdžana, Ilham Aliyev, posjetio Mađarsku. U intervjuu za mađarsku nacionalnu televiziju, on je rekao "da bi Azerbejdžan mogao postati pouzdan izvor plina za europske potrošače, barem sliijedećih sto godina".

Azerbejdžanska državna naftna tvrtka SOCAR je izrazila spremnost da Turkmenistan ponudi infrastrukturu, uključujući naftovode i plinovode, te niz drugih mogućnosti koje su potrebne za provedbu projekata u organizaciji alternativnog transporta prirodnog plina. Na konferenciji "Nafta i plin Turkmenistana 2014." u Ashgabatu, čelnik tvrtke SOCAR, Rovnag Abdullayev, dao je sljedeću izjavu: "Mi smo spremni u svakom trenutku susjednim zemljama u regiji, a posebno Turkmenistan, koji je naš najbliži susjed, pružiti na raspolaganje razvijenu infrastrukturu, skladišta i terminale, kao i raznolik sustav cjevovoda, pomorki park i niz drugih objekata potrebnih za provedbu naftnih i plinskih projekata ".

Ankara i Baku su bili složni u borbi protiv ruskog Južnog toka, kojega su pokušali zamijeniti svojim "južnim plinskim koridorom", koji bi, kako navodi azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliyev, "promjenio energetske kartu Europe.

Turska i Azerbejdžan nisu lijeno sjedili i čekali da se Teheran probudi i odjednom ponudi da se vrati u Europu neostvarenim plinovodom Nabucco do Turske, Bugarske, Rumunjske, Mađarske i Austrije. Takav odnos snaga je doveo do činjenice da je u državnoj Dumi ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio "da projekt TANAP projekt spada u kategoriju projekata koji utječu na sudbine zemalja koje i ne sudjeluju u pregovorima, među kojima je i Rusija".

Prema njegovim riječima, "inicijator projekta je izvorno Europska komisija, no pitanja koja se odnose na razvoj infrastrukture u Kaspijskom moru treba riješiti samo s priobalnim zemljama".

Uskoro su svoju kartu odigrali i Amerikanci, ali su polučili suprotan učinak. Erdogan je posjetio Ashgabat, nakon što je američku zamjenik pomoćnika državnog tajnika za Središnju Aziju, Daniel Rosenblum, rekao "kako je Americi od TANAP-a više u interesu izgradnja plinovoda Turkmenistan-Afganistan-Pakistan- Indija (TAPI)".

Prema njegovim riječima, "unatoč činjenici da podupiru ovaj projekt, SAD se nisu izravno uključile u projekt TANAP, jer su oni zainteresirani za razvoj plinovoda TAPI".

Dakle, samo naizgled taktička podudarnost interesa Rusije i Sjedinjenih Država je na kraju rezultirala povlačenjem Turske od njezinih strateških energetskih veza s Azerbejdžanom i Turkmenistanom, koje su bile predodređene kao dugoročna perspektiva.

Ministar nafte i plina u Indiji, Dharmendra Pradhan, rekao je "kako projekt TAPI može imati konsolidirajući i stabilizirajući pozitivan utjecaj na stanje u Srednjoj i Južnoj Aziji i široj regiji".

Promjena geopolitičkog krajolika se brzo osjetila u Bakuu, gdje je su na jednoj strani odlučili u 2015. godini nastaviti izvoziti plin u Rusiju, a na drugoj počeli raspravljati o "nedostacima Rusije i potrebnoj izgradnji novog cjevovoda za Tursku ili pridruženju plinovodu TANAP".

Iako "Trans-kapsijski plinovod" sadrži znatne geopolitičke i tranzitne rizike, na njemu se počelio raditi kako bi se spriječila turska verzija Južnog toka. U rujnu je u Azerbajdžanu započela izgradnja plinovoda "Južni plinski koridor", kroz kojeg će azerbajdžanski plin iz polja Shah Deniz biti isporučivan u Gruziji, potom u Tursku. U proljeće 2015. se u Turskoj planira izgraditi TANAP, koji će opskrbiti plinom Bugarsku, zemlju bez suvereniteta koja je ispala iz projekta Južni tok.

Zašto su mediji "isjekli" Erdoganov prijedlog o "savezu Rusije, Irana i Turske"?

Sada kada predsjednik Putin u Turskoj povukao ovaj potez, neminovno će se promijeniti ravnoteža snaga na širem Bliskom Istoku.

Danas, kada se gospodarski interesi Rusije i Turske podudaraju, Zapad vrši pritisak na Rusiju sankcijama, a Turska je nezadovoljna svojim odnosima sa Zapadom. Turski dnevni list Habertürk piše "kako je Turska također u potrazi za modelima koji će joj omogućiti jačanje gospodarstva, a ne zaključi li sporazum o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Američkim Državama, mora se nadati da barem postoje šanse za punopravno članstvo EU".

Ankara oduvijek razumije da Moskva igra ozbiljno i trenutak izbora se dogodio u situaciji u kojoj Zapad još uvijek igra na geopolitičke izmjene kroz Arapska proljeća ili - izravno ili neizravno - kroz terorističke aktivnosti skupine ISIL.

Turska se tako i sama našla u "zoni povećanih geopolitičkih rizika". Nije slučajno da turski list Milliyet ističe "kako trenutno zbližavanje Turske i Rusije označava početak procesa erozije bivše politike ravnoteže moći".

Kamen spoticanja u odnosima između Rusije i Turske i dalje je sirijski problem. Uoči posjete Putina Ankari mediji su pisali "kako čelnik Rusije može Tursku iznenaditi po sirijskom pitanju".

Na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji u Ankari s Putinom, Erdogan je puno govorio o izgledima za rješavanje situacije u Siriji, ali je nazvao stavove Ankare i Moskve "različitima". Prema Erdoganu, obje strane priznaju "da je potrebno pronaći rješenje za Siriju, ali se strane ne slažu o načinima za rješavanje krize".

Konkretno, turski predsjednik je rekao "da nije moguće postići rezultate s Assadovim režimom na vlasti", što znači da, barem kako Erdogan vidi situaciju, Bashar Al-Assad mora odstupiti.

S druge strane, Putin je rekao "kako o sudbini Assada treba, prije svega, odlučiti sirijski narod", te upozorio "kako Moskva ne želi stvoriti kaos koji bi pomogao jačanju te terorističke organizacije, kao što se dogodilo u Iraku".

Međutim, ovdje postoje jedna zanimljivost. Kao što je navedeno, za vrijeme Putinovog posjeta Turskoj, glasnogovornik Bijele kuće Joshua Ernest i voditeljics press službe američkog State Departmenta Jen PSako izjavljuju kako Washington trenutno, zajedno s Ankarom, nema planova za stvaranje "sigurnosne zone" na tursko-sirijskoj granici, gdje se trenutno nalaze postrojbe Damaska (područja Latakie, te krajnji sjeveroistok, gdje se Assad snage nalaze se na kurdskom području regije Hassakah, kao iu gradu Qamishli).

"Amerika ne uzima u obzir mogućnost stvaranja takve zone niti uvođenja zone zabrane leta u zračnom prostoru nad Sirijom, na čemu inzistira Turska", poručili su iz State Depatment. Dakle, na sirijskom putu Ankara je istodobno i pod pritiskom iz Washingtona i iz Moskve.

Usput, izjave čelnika dviju zemalja, koje su prenosile i snimile sve turske televizije, mnoge strane i ruske novinske agencije su "izrezale". Iz nekog razloga, mnogi su ignorirali prijedlog Erdogana "da se osnuje savez Rusija-Turska-Iran, kako bi se počeli rješavati problemi u regiji i na drugim mjestima".

Takav prijedlog Turske može se promatrati kao spremnost za rješavanje sirijskog pitanja, uzimajući u obzir interese Moskve i Teherana, potom, kao želju da se riješi vlastito kurdsko pitanje i osujete planovi Zapada u stvaranju kurdske države; kao namjera da dobije podršku u iranskm dijelu "turkmenskog svijeta", kompenzirajući tako gubitak svoje pozicije u Azerbajdžanu, kao fokus na buduće čvorište na granici s Grčkom, koje će ruskom i iranskom plinu povećati šanse za ulazak u Europu.

Ovo je potpuno novi geopolitički manevar Turske, koja je, prema mnogima, sve do danas pripadala kategoriji marginalnih zemalja. Nakon ovog zaokreta, koji je uslijedio nakon posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina, pokrenut će se procesi geopolitičke transformacije šireg Bliskog Istoka u smjeru stvaranja novog sustava ravnoteže snaga, a gdje će Turska imati visoko pozicioirano mjesto, čak i uz Siriju Bashara Al-Assada.

Na kraju se samo po sebi nameće pitanje bi li Vladimir Putin, obzirom na sve navedeno, a to je svakako samo amnji dio onoga što znamo, učinio isto sve i da nije bilo Bugarskog stava i Europske komisije? Vjerojatno bi, jednako kao što bi i na bilo koju drugu naznaku da bi Rusija mogla izgubiti Krim aktivirao dobro uvježbani plan pripojenja te bivše ukrajinske autonomne republike Ruskoj Federaciji. Toga se ovaj posjet Ankari može svrstao uz bok iznenađenjima kojima Moskva "uznemiruje međunarodnu zajednicu", iako tu "međunarodnu zajednicu" čine isključivo zemlje euro-atlantskog bloka, američki saveznici i njihovi vazali po svijetu. Na kraju se da zaključiti kako su, kao što je to bio slučaj s Krimom, ovime zadovoljni i Rusija i Turska, kao što su ujedinjenjem Krima bili zadovoljni stanovnici te automone republike, gotovo u istoj mjeri kao stanovništvo Ruske Federacije. Na kraju treba reći da, dok je cijeli svijet bio zaokupljen "Islamskom državom" i situacijom u Ukrajini, Putin na geopolitičkoj šahovnici vuče potez na potpuno suprotnom kraju ploče, međutim, izuzetno važan potez kojim dobiva prednost u ovoj igri sučeljavanja sa Zapadom.

Izvor: N. Babić Butković (voxblogspot.com)

beautysalon thumb

fotostudio thumb

optika thumb

stomatologija thumb

skijanje thumb

torte thumb

rafting thumbl

stranijezik thumb

agencija thumb

pizzeria thumb

masaza thumb

Broj prikaza
294573